Credits.^^

Design: Sk8Designs - x

Something about me

~"Jer sam ja k'o i svi,
samo jedna duša malena, uboga
i ja trebam nekog da me zagrli, utješi.."~


~ Nisam ja nitko poseban, samo još jedna izgubljena djevojka u ovom svijetu koja je zapela na jednom mjestu i ne zna se nikud pomaknut ~
~ U potrazi za nekim.. nečim.. tko će ili što će jednostavno posložit sve na svoje mjesto. ~

~ Mislim da jednostavno trebam baš Vas sada ljudi ~

Image and video hosting by TinyPic
~ little lonely girl ~

Linkovi

Nešto moje

~ "Najgore je kad postaneš osoba koju više ništa ne dotiče, koja ne vjeruje nikome, koju ništa više ne može razočarati." ~

Želim te noćas <3

~Poslije kiše uvijek dolazi sunce!~

Pozdrav dragi moji! :)
Evo dočekali smo toliko priželjkivano proljeće. Zar je moguće da toplina i sunčeve zrake uistinu mogu tako utjecati na raspoloženje ljudi!? Presretna sam zbog toga, uz Sunce je sve ljepše.

No, „comfortzone“je u komentaru prošlog postala napisala:
„Ma pusti, jedan dan ćeš se probuditi i znati točno što trebaš napraviti...“
Kada sam to pročitala mislila sam si „ma da, neće to kod mene bit tako lako“.
Ali je. Dogodilo mi se upravo to. Slavila sam rođendan, malo popila naravno, proslavila i legla spavat u glupo doba noći. Drugo jutro probudila se i jednostavno sam znala što moram.
Probudila Njega, sjela kraj njega, i krenula. Sve što mi je bilo na duši jednostavno je izlazilo iz mene. Sve one ''velike stvari'' i sve sitnice koje su me u bilo kojem trenutku zasmetale i najmanje. Pričali smo tako o svemu, uglavnom nabrajali jedno drugom sve ono loše. Nekako sam se kroz taj razgovor zapravo pozdravljala s Njim, očekivajući da ćemo nakon tog razgovora svatko na svoju stranu jer stvarno ništa nije imalo smisla više. Kada smo oboje rekli sve što smo imali, kad smo si izbrojali greške i koliko je tko koga povrijedio, jednostavno je sve stalo. Baš stalo.

Nakon toga me poljubio. I tu je sve započelo.
Kao da smo sve ono ostavili tamo, iza nas, i započeli ponovno kao totalno drugi ljudi.
Ponovno sam se zaljubila u Njega kao prvi put. Sve ponovno ima smisao.
Fali mi u svakoj sekundi koju provedem bez Njega.
Nemam riječi kojima bi Vam opisala kako se osjećam.
Presretna sam. Napokon, nakon dugo vremena. I to s Njim. On, koji je postao moj život. I moje sve.

Hvala Vam svima na komentarima. Stvarno ste mi pomogli, i prije svega samo čitali moje postove. Puno mi to znači.
Ja sam Vam ponovno lud i zaljubljen! :)

Pusa od mene do idućeg puta! :*


Komentari [8]





"Htjela sam samo da mu posljednji put šapnem da je bio moje sve. Pazi mene "Bio". Zapravo, bio i ostao moje sve, al jebeš ga."

Pozdrav, najdraži moji!
Čitala sam upravo svoj stari dnevnik od prije 5 godina. Haha, koje dijete sam bila. :)
Kako mi je sad smiješno, a opet slatko, to što sam pisala. Ali ipak, znate onu, „vuk dlaku mijenja, ali čud nikada“. Kad malo bolje razmislim, nisam se puno promijenila. Samo sam malo odrasla, izgubila vjeru u ljude, razočarala se, naučila cijenit prijatelje, ali sam i dalje ostala ono isto razmaženo derište kao prije 5 godina. Stvarno to jesam.
Dok sam čitala sve to što sam pisala, sama sebi sam rekla: „Ajme, ženo!“.
Eto to sam Vam ja, jedno malo razmaženo derište.
Ponekad, zapravo često, očekujem od ljudi koji su mi bitni, da će se sve njihovo vrtit oko mene. Ako sam ja tužna, povrijeđena, sretna ili bilo kakva, da će ti ljudi bit takvi. Da će sve usmjerit na mene.
Ne volim što sam takva. Stalno mislim da sam pažljiva i da brinem o drugima. I brinem, ali previše očekujem. Ja sam čovjek, isto kao i oni. Trebala bih se tako i ponašat.

Nego, još uvijek sam na onom istom mjestu. Htjela bih imat savršenu vezu s Njim, da se volimo najviše na svijetu i da budemo najsretniji na svijetu. A to nije tako, i uporno forsiram nešto čega jednostavno nema. U jednom trenutku mi dođe da dam totalno sve od sebe da tu vezu obnovimo, da vratimo onu zaljubljenost s početka, da uspijemo. Onda u drugom trenutku, dođe mi da dignem ruke od svega i jednostavno se maknem od njega. I tako prolaze dani, jedan ovakav, jedan onakav.
Shvatila sam noćas da više nikada nećemo biti oni ljudi koji smo bili prije četriri godine. Nikada više se nećemo gledat onim nevinim, zaljubljenim očima jer je previše toga između nas. Previše grešaka sam napravila ja, a i on.
I dalje ne znam da li da ulažem i zadnji atom snage u tu vezu, ili da jednostavno pustim.
Previše smo vezani jedno za drugo da pustimo. Ta navika nas toliko drži zajedno da, iako nismo baš sretni, nećemo pustit jedno drugo.
Ali znate, nisam baš najsretnija. Fali mi ljubav, fali mi On kakav je bio. Falim si i ja kakva sam bila.

„Nedostaje mi naša ljubav ..“ (Đ.B)

P.s. Sretan mi rođendan! ;)


Komentari [10]





Nakon prijateljstva, može doći do ljubavi,ali poslije ljubavi nema prijateljstava!

Nakon dugo razmišljanja, ipak sam odlučila napraviti blog.
Prije koju godinu imala sam jedan, i najviše čega se sjećam je da se uvijek našao netko od vas tko je znao ostaviti prave riječi. I to kada su meni bile najpotrebnije.
U takvoj potrazi sam i sada. Ne očekujem ništa, ali se nadam da će se pronaći netko tko će mi jednostavno znati reći nešto pametno.
Nažalost, u stvarnosti nemam niti jednog takvog prijatelja. Pa zato trebam Vas.

Kao što sam rekla, imala sam već jedan blog, i kad sam sada pročitala što sam tamo pisala, shvatila sam da se gotovo ništa nije promijenilo od tada. To bi bilo lijepo da sam tamo pisala postove pune sreće i veselja. No, nisam.
Zato sam nekako zapitala samu sebe „Gdje sam to ja?!“. Došla sam do nekog perioda svog života kada sam „zapela“ tu gdje jesam. Iskreno, nisam zadovoljna. Niti sretna. A ne znam se maknut odavde, pokrenut, napravit nešto. Jednostavno stojim na jednom mjestu, dani prolaze i to nevjerojatno brzo. Sada sam evo počela i dijelit svoju nezadovoljnost i s Vama i to ne znam zašto. Nadam se eto da će se naći netko tko će mi pomoći da krenem, da napravim nešto.
Ma zapravo, dovoljno bi mi bilo da me netko samo razumije. Da mi kaže „Znam točno kako ti je.“ Možda bi mi bilo malo lakše kad bi znala da nisam sama i da nisam jedina.

Naravno da u pozadini stoji jedan dečko. I to već 4 godine. Nedavno smo se odlučili živjet zajedno. Kada sam donosila tu odluku, imala sam na umu da će nas to ili zbližit još više, ili rastavit. Nadala sam se ovom prvom jer ga dobro poznajem i dugo smo zajedno, ali eto dogodilo se ovo drugo. Zapravo, nije se još dogodilo jer se nismo još razišli, ali mi se čini da kako dani prolaze, mi smo sve bliže tome.
Kada ga ne bi voljela, ne bi više bila ni blizu njega, pa ga volim, naravno. Četiri godine nije malo. Ali opet, za ljude od 20 godina, to je zapravo puno.

Došla sam do toga da je s moje strane nešto jednostavno puklo. Nestalo.

Ne znam da li je i s njim tako jer, iskreno, bojim se s njim razgovarati o tome. Strah me što bi moglo biti. Ali nekako mi se čini da je.
Naime, otkako smo počeli živjeti zajedno, ništa više nije kao prije. Nemamo više potrebu jedno za drugim. Više kao da smo postali prijatelji i 'cimeri', a ne cura i dečko. Na neki način to mi se i sviđa, jer se jako dobro znamo, i lijepo mi je živjet s nekim tko me zna, i kraj koga se mogu osjećat kao da sam kod kuće.
Ali opet, nakon takve ljubavi kakvu smo mi imali, sumnjam da može ostati prijateljstvo.

Problem je zapravo u tome što sam se našla u situaciji da više nisam zaljubljena u njega, ali opet ne mogu ga samo tako izbacit iz svog života i krenut dalje.
Još gore mi je to što nemam niti jednog pravog prijatelja, u punom smislu te riječi, tko bi svaki dan bio uz mene ako ja odem od dečka.
I eto zbog toga svega ja jednostavno stojim na mjestu, pretvaram se da sam ludo zaljubljena i sretna i nadam se da će se dogoditi neko čudo i sve će jednostavno doći na svoje. Znam da se to neće dogoditi, pa sam evo za početak odlučila svoje osjećaje i misli podijeliti s Vama i ovdje pronaći neku utjehu.
Od nekud moram početi, ispravno ili ne, ovo je moj početak.

~Možda si netko nepoznat, ali tvoja riječ možda preokrene moj svijet. Zato, hvala ti na tome! ~


Komentari [14]





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.